Idem u šesti razred. Živim u Orehovici u romskom naselju. Imam jako dobre roditelje koji  brinu o meni i vode me putem dobrote i znanja. Imam dva brata i pet sestara s kojima se volim družiti iako su naša druženja rijetka. Naime, moram se posvetiti školi jer jako želim nešto postići da bih ljudima oko sebe pokazala da mogu i da znam. Osim škole, najviše volim pomagati mami u kuhinji. Meni učenje nije teško jer imam određeno vrijeme učenja i igranja, a imam i jako dobre učitelje.
      Imam nekoliko prijatelja koji vole učiti i po tome su slični meni, no poznajem i mnogo djece moje generacije koja ništa ne uče, ništa ne pomažu roditeljima. Poznajem i djecu koja žive kao da nemaju roditelje. Poznajem gladnu i žednu djecu. O njihovu se zdravlju i čistoći nitko ne brine. Njihovim roditeljima ne smeta kada govore ružne riječi, kada ponavljaju razred, kada se tuku. Poznajem djecu koja nemaju toplu obuću i odjeću. Čini se da se o njima nitko ne brine, a ja bih željela da i oni uspiju.
      Kod nas se većina djevojaka udaje vrlo rano, sa četrnaest ili petnaest godina. Neke se udaju jer to žele i njihovi roditelji, a neke pobjegnu od roditelja pa se vjenčaju u drugom selu. Meni se to ne sviđa. Mislim da njima nije lijepo, a ja bih željela da i one uspiju.
      Volim svoje prijatelje, sve svoje poznanike, svoj narod. Htjela bih promijeniti svijet u kojem živim. Htjela bih da Romi nešto postignu, da skupe znanje i da pomognu jedni drugima. Volim svoje roditelje i svoju školu. Vjerujem da će me oni dovesti do mog cilja.
Želim uspjeti.